Hurija Dženet
NE GASITE MI SVJETLOST
/Posvećeno svim nastradalim od CovidVirus – a/
Misli su mi zaleđene,
A tijelo gori od tuge –
Iz očiju teku rijeke i oceani;
Imali koga da me žali,
Jesam li u čijoj milosti?
I, ako ne dočekam zoru,
Kunem se, u mojoj ljubavi ste
Koja je kao more velika,
Kao zvijezde sjajna –
U tisuću boja toplih umotana.
Pomahnitali vjetar puše;
Skupljene ruke u naručju
Stiskaju breme koje boli…
Otrovi pritiskaju ranjeno tkivo
– U jednoj ulici netko plače –
Sviće, a ja ne bih da spavam…
Želim da dočekam mirisnu zoru
Dok gavran krilom crta igru leptira,
A Sunčev vjetar sablasti rastjeruje
I otvara nova obzorja suživota:
Lijepog, plemenitog, dobrog,
Iznad svih beznađa i umišljenosti,
Uz zapaljenu logorsku vatru Istine.
#©®h.dž_Alma.. :)>
