Poem by Dr. Jahangir Alam Rustom
SJEĆANJE KOJE PJEVA
U tihom trenutku te se često sjetim.
—– Ti si ton moje izgubljene pjesme,
Često idem s tobom na svoje beskrajno putovanje.
Na pola puta, našao sam se sam.
Da zauvijek živim s tobom.
Je li to sanjarenje?
Suze mi se kotrljaju niz obraze
Biti s raznobojnom kremom.
Živiš na latici cvijeta koji se rascvjetao
Često mogu vidjeti;
Ponekad je vaša melodija u glasu koji zuji,
Od letećeg bumbara.
Često se izgubim.
Na nezaboravno razbijeno sjećanje,
Često se ponekad izgubim u gostima
Kad te ne nađem u svojoj redovnoj aktivnosti.
Letjet ću s krilima u boji da uhvatim mjesec
Iz mog uređenog vrta,
Dok te ne vratim
Kad živim u svom sanjivom nebu.
MEMORY THAT SINGS
In a silent moment, I often remember you
———- You are my lost song’s tone,
I often go with you on my endless journey
On the midway, I found myself alone.
To live with you forever
Is it a daydream?
Tears rolling down my cheeks
Being with multi-colored cream.
You live on the petal of a blooming flower
I can often see;
Sometimes your tune is in the buzzing voice
Of a flying bumblebee.
I often lose my ways
On the unforgettable shattered memory,
I often lose away for sometimes
When I don’t find you in my regular activity.
I’ll fly with colored wings to catch the moon
From my arranged garden,
Until I get you back
When I live in my dreamy heaven.
Translated by: Biserka M. Vukovi, Croatia
ATUNIS GALAXY POETRY 