Majko, zašto (roman) / Mirsada Bibic Sabotic

 

roman

                          Majko, zašto   (roman)

 

mirsada

Mirsada Bibic Sabotic  (Mali i zi)

 

Još gore je bilo u Kaluđerskom lazu. Tu je bio pravi masakr, pričao mi je Hadži Ljajći. Bježeći od paravojnih formacija sa Kosova, jedna grupa izbjeglica je idući preko Štedima stigla do Kaluđerskog laza, tačnije do mosta koji razdvaja selo na dvije strane. Negdje oko sedamnaest sati ova kolona se zaustavila. Putaovali su dugo i, vjerujući da su konačno stigli na bezbrižno mjesto, stali su da se odmore. Mještani su ih uočili i pohrlili da im pruže pomoć. Iznemogli, umorni, gladni i žedni, sa očima punim bola i patnje, žene, djeca, muškarci svih godišta i starci, sjedjeli su po kaljavom putu čekajući da im neko donese vode i da ih nahrani. Ubrzo su voda, mlijeko i odsječena parčad hljeba sa sirom prolazili kroz osušena grla ovih ne-voljnika. U toj grupi onih koji su pružali pomoć bio je i trinaestogodišnji Ljabinot Kastrati iz Peći, koji je kao izbjeglica već dugo boravio u kući Beke Ljaića. Među prvima je stigao. Radosti i za-dovoljstvo, s jedne strane, a tuga, boli patnja s druge, sjenčili su ovo djetinje lice. Htio je da po-mogne najviše, išao je od osobe do osobe i nudio hranu. U jednom momentu se primakao Nemki Brahimaj, starici od nekih šezdesetak godina, pružajući joj čašu mlijeka. Baš u tom trenutku začuo se oštar rafal. Neko je zapucao u njih. Nemka je, pokušavajući da spasi situaciju, zavikala da ne pucaju jer je ona iz rožajskog kraja i dodala da ne pucaju na narod. U nadi da će biti uvjerljivija, skinula je bijelu maramu sa glave i mahala njome. Međutim, još jedan iznenadni rafal odjeknuo je Kaluđerskim lazom. Nastala je panika, mnogi su se razbježali, a na mostu su ostala da leže beživotna tijela trinaestogodišnjeg Ljabinota Kastratija, šezdese-togodišnje Nemke i četiri mladića. Tada je sa mjesta gdje su padali mrtvi, nemoćno podigla glavu nepokretna i ranjena Hatmone Bajraktari, koju su predhodno na nosilima nosila četiri nastradala mladića, i gnjevno zavikala: Pucajte, junaci, pucajte, evo mene. Sagnuvši glavu, Sokolj prekri rukama lice. Jedan bolan krik izletje iz njegovih, sada presušenih, usana. Kemo je slušajući ovaj stravičan događaj, zaboravio da naruči još jedno piće, pa se Sokolj dohvati prazne šolje i nijemo se zagleda u njeno dno, koje se crvenjelo od neispijenog ostatka čaja od hibiskusa. To crvenilo ga podsjeti na rasutu krv po Seljimovom licu. U tom bunilu je pokušao da razabra besmisao rata. Eto – u jednom trenutku poslije poduže pauze ponovo progovori Sokolj – Bog jedan zna kada će ovaj rat da prestane i da li će zločinci odgovarati za svoju surovost. Bog jedan zna…. To su bile posljednje riječi koje je Sokolj izgovorio prije nego što je do grla zakopčao svoj sivi mantil. Još malo su posjedjeli gledajući u sivilo rožajskog centra grada, kojim su najviše šetale izbjeglice priželjkujući da će u ovoj varošici pronaći malo ljudskosti i topline.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s